o anđelima i ljudima

Adventus Domini, došašće Gospodina je vrijeme ljubavi i mira. Kada zapalim prvu svijeću na adventskom vjencu osjećam sinesteziju osjetila. Iz treperavog svjetla svijeće se oko mene šire mirisi djetinjstva.U spektru treperavih boja ja vidim mirise vanilije i cimeta i čujem tihe tonove božićnih pjesama. Taj predivni osjećaj želim podijeliti sa vama. Možda se u nekome od vas rađaju slični osjećaji, spojimo ih u vremenu ovoga Adventa u misaonu oazu sreće, ljubavi i mira, svoju Arkadiju.

Donnerstag, 29. November 2007

Arkadija

"Pastiri u arkadiji"; Nicolas Poussin

Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što smo nekad nazivali životom novo značenje. Ovdje na vratima vremena je sve osunčani san iz kojeg , svojim mislima, sudjelujemo u stvaranju simfonije univerzuma. Vječnost i beskonačnost, zgusnute u trenutak, nude nam pravo odabira i mi tako, osjećajem, postajemo Sijamski blizanci. Više ne gledamo očima i ne slušamo ušima, ne dodirujemo dlanovima i ne ljubimo usnama. Ušli smo u svijet još uvijek znanstveno ne dotaknut, u svijet ljepote sna i spoznali mnogo protežnost našeg postojanja.




Anđeo sav u bjelom me uvodi u univerzum moga uma, u svijet kvantne fizike, mikrouniverzum mojeg svijesnog postojanja i ja vjerujem u mnogoprotežnost moje spoznaje i osjećam da je moje misaono i emocionalno "ja" spremno stvoriti sliku pastelnih boja, Arkadiju, željenu zemlju koju mnogi sreću samo na kičastim uljima nekih zaboravljenih umjetnika.




Eakins Thomas, 1844- 1916; Arcadia



Arkadija doista postoji u mojoj svjesnoj spoznaji.


Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog svijeta na nas je stoljećima čekao bog pastira. Kada smo stigli, tamo gdje rijetki dolaze, njegova svirka je podignula zavjesu iza koje se u magli ljudskog neznanja, skrivala zemlja u bojama zalazećeg sunca. Zrak je bio pun tonova frule i pjesama o ljubavi, zrak koji će nas dodirivati vječnim mirom, poezijom i srećom.
Ta poetična varijanta raja, koja je godinama u toplim bojama crtanog kiča ulazila u naše živote i postajala simbolom osobnih težnji, u tom trenu dobi nove dimenzije. Shvatih prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, čime smo se zavaravali i težili, lažnoj iluziji tuđeg sna.
Polibije, rođen i odrastao na surovoj zemlji u kamenjaru Peloponeza, vidi Arkadiju egoističnim očima svoga srca. On ne piše o gladi i siromaštvu, ne o znojem natopljenom kamenu, nego o pjesmama i pjevanju koje su se kao zlatna nit provlačile njegovim djetinjstvom. Zar to nije uistinu ono što je Vergil ovjekovječio u svojim stihovima. Ta Arkadija ne postoji na geografskim kartama. Ona je poetična mješavina između snova i mitova, u njenom su se srcu, ovijena tajnom nastanka, smjestila vrata vremena.
U Arkadiju sam ušla onog sretnog dana kada sam treći put putovala prema jugu. Tu sam naučila da voda dolazi iz zemlje i da je grožđe zaljevano znojem dobrih ljudi. U njoj nije bilo pastira s frulama, a pjesma koju sam tada čula je više sličila na pjesme ratnika nekog do tada nepoznatog plemena. Tonovi muških glasova su mi ledili krv dok se sunce crvenilo zapadom.

"Kad se dvoje vole iz malena,
to je ljubav nezaboravljena.
Kad se vole dva goluba bjela,
džaba govor čitavoga sela.
Nije blago groši i dukati,
već je blago što je komu drago
"
"Ovo su ljubavne pjesme mog naroda" reče mi pjesnik
"Kako pjevaju kada idu u rat"
"
crna zemljo, prikrij moje tilo,
da ne nosim vojničko odilo.
" odpjeva pjesnik gledajući u vrh planine i nastavi.

"Iza tog vrha stiže sudbina ove zemlje" reče mi sjetno" Od tamo bog šalje sunce i kišu, ali nekada i zle ljude"
"Što vidiš tamo danas" upitah
"
Sjajna zvizda poleti pa stade,
ona nešto o ljubavi znade
" zapjeva pjesnik u višeglasju s onima koje nisam vidjela.
"
Srce moje, što te stoji jeka,
došla draga iz svita daleka
"
Stojeći na mjestu sjedinjenja osjetih ljubav i vidjeh Vergilove simbole čežnji i žudnji za slobodnim i sretnim svijetom.
"Bože mili, mila li pogleda,
kad me dragi očima pogleda" reče Diana u meni.
Njegove ruke na mom ramenu skinuše tajnu pripadanja s mog srca. Korak nam se sjedini u ritam pjesmi koje nas ponesoše ka planini.

Na podnožju planine ugledasmo vatru i sjene rođenja dječaka. Odjednom se s vrha spustiše pastiri i zapjevaše.
"Oni slave njegov dolazak" šapnu mi pjesnik
"Čiji"
"Kraj jednog i dolazak novog, spokojnog, zlatnog doba"
"
Oj pastiri čudo novo, jestel ikad vidjeli ovo.
U jaslicam prostim rodio se bog,
koji s neba siđe radi puka svog
." sjetih se djetinjstva i Badnjih večeri.

Za mene je novo zlatno doba počelo. Vidjeh zvjezdu koja prosu svjetlo na nas i začuh puk kako pjeva:
"U jaslicam prostim rodio se Bog, koji s neba siđe radi puka svog."

"Puk povjerova u arkadijsku sreću, ali se ne oslobodi prvog grijeha. Zanesen sjajem repatice povjerova da je put ka Arkadiji ucrtan u zvjezdama, da je sreća u snazi nećeg nedodirljivog i on se te snage počeo bojati, počeo joj se podavati." Diana, Bacchus i Sofia su stajali i razgovarali pored jaslica.
"To su tri kralja" pomislih sjećajući se priče
Puk ponovo zapjeva.
"Još mali, u štali, to stvorenje svatko slavi, štuje, dići jer on je spasitelj i otkupitelj."
"Taj isti puk ga iz straha i neznanja izdaje, zatajuje, raspinje na križ i čeka da se dogodi čudo." pjesnik će tužno
"On umire opraštajući onima koji ne znaju šta čine." sjetih se Golgote
"To je bilo puno prije Giordanovog pogubljenja" progovori pjesnik
"A puk je stoljećima tražio Arkadiu koju je Bruno našao u Diani"
"Traži je još uvijek izvan sebe. Očekuje je iza vrha Matokita u oblaku koji donosi kišu za vinograde, u suncu dozrijevanja trsja u raspelu koje nosi svećenik kada blagosiva žito"
"
Lipo ti je liti uraniti,
još se lipše Bogu pomoliti
." začuh pjesmu iz daljine
Krenusmo prema vrhu planine.
"Tu se dogodilo čudo" reče mi pjesnik.

Sofija nas je pratila. Njeno svijetlo posta put ka vrhu svijeta. Zastadosmo pored križa promatrajući trag svjetlosti koji naše misli nosi u beskrajne visine. U dolini velike rijeke puk pada na koljena jer ponovo vjeruje da su se, grijehom čovjeka, zatvorena vrata raja ponovo za njega otvorila. Zrak zamirisa smrću koju smo stoljećima oplakivali korotom i slavili uskrsnućem.
Veliko svjetlo se uzdignu iznad nas.
"Puk još uvijek nije shvatio da ovdje život dolazi iz zemlje" šapnu mi pjesnik.
"Povedi me na izvor"
"Cijela zemlja je izvor, bezbroj ponornica se sljeva u vrulju"
"Gdje je vrulja"
"Tamo gdje čuješ tišinu"

Pogledah u dolinu. Močvara oživi pticama i tišinom davnog sna.
Osjetih nakupljanje neke nove energije u sebi, sreću na izvoru. Veliki prasak mog novog rođenja. To je bio trenutak u kojem se oslobodih licemjerstva.

U zlatnom smogu daljine, na izgled nedohvatna, Arkadija sniva svoje buđenje u srcima onih koji se istinski zaustave u trenutku sreće.
Spoznah što znači biti arkadijski slobodan, sreća se rađala u meni i ja osjetih kako nestaju granice i kako su u meni sjedinjuju sva sazvježđa.

Zemlja Pana, pastirska zemlja slobodna i nepoznata, zemlja sreće i mira, zemlja koju nosimo u sebi i tek kada vidimo svoj "kič toplih boja zalazećeg sunca", osjetimo ga u dodiru i pogledu spoznajemo da je Arkadija naša stvarna domovina.
"Nije nam se ukazala Gospa" rekoh smješeći se
"Pogledaj bolje, ali moraš gledati očima srca."
Na obroncima planine se čula pjesma.

"Grabovino pozeleni rano,
da po tebi ovaca čuvamo.
Znaš li dragi di ja čuvam ovce,
ako neznaš ti ćeš čuti zvonce
"

Krenusmo za pjesmom.
"Na obroncima se sunoćava"reče pjesnik
Pogledah prema vrhu.
"Gore je još sunce"
"Sunce je uvijek iznad nas, ono nas prati da ne zalutamo u tišini sna"

Purpur neba se spusti u san i mi se u kiču trenutaka nađosmo u našoj Arkadiji.
Nađosmo se među bogovima i pastirima.
Gallus, nesretan poeta traži svoju izgubljenu ljubav. Pan, bog pastira svira u frulu i doziva pjesnikovu nesretnu ljubav. Sva zemlja ječi od frule, a Gallusova ljubav je nečuje. Silvan, Pan i Gallus, sjedinjenje božanstava i čovjeka, ljubav u tonovima muzike i mirisu šume. Gallus nestaje kao što je i došao, ali ljubav ga, kao sjena, slijedi u neku novu stvarnost. Tu se prisjećamo prošlih vremena i živimo trenutak nošeni novom istinom o svom raju u kojem slobodni beremo voće sa drva spoznaje i ne bojimo se prvog grijeha. Ljubav, najljepša simfonija univerzuma, izmješana sa zvukovima vjetra, zatvara krug mora i zemlje na beskonačnom plavom nebu iznad nas.

"Hvala ti" rekoh mu sretna
"Hvala na čemu?"
"Što si me doveo u tvoje djetinjstvo, u zemlju dobrih ljudi."
"Želio sam da shvatiš da se Arkadija nalazi daleko od gradova u kojima vlada samo goli život. Ona je osjećaj u kojem je skrivena koljevka svijeta, početak prije početka, trajanje koje počinje s one strane vrata vremena, trenutak između kaosa i svijetlosti, majka koju treba braniti i voljeti." odgovori mi pjesnik glasom punim sna.
"Da nestane misao o njoj nestala bi zauvjek ljepota istinskog postojanja. Ona traje u nama, u našoj žudnji i mi smo se danas vartili na početak susreta i uistinu našli na izvoru sna." odgovorih promatrajući bljesak svjetla na nebu.
Začuh treptaje, osluhnuh, da to moje poludjelo srce kliče!
Zvijezde nad tvojim čelom ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjenau tvom podnožju
rijeka se jutrom oblaći,
a ljubav bdije među zvjezdama
do noći
kada iz tvoje utrobe
rikne vulkan nježnosti i kamenom posteljom
poteće gola želja mog i tvog sjedinjenja.

Prepoznah zvjezdu repaticu u plavoj daljini bespuća. Tonovi frule se pojačaše.
"To pastiri svirkom slave dolazak jednog novog zlatnog doba" pjesnik mi šapatom potvrdi misao.
Dva bjela goluba se spustiše k nama. Sjetih se trga cvijeća i osjetih uzbuđenje.
"Dva bijela goluba su nas pratila na ovom putovanju ka izvoru." pomislih uzbuđeno
"Ovdje, na ovom mjestu izgradite svoj grad sunca, hram u koji ćete se uvijek moći vraćati umorni od putovanja svakodnevnim životom." začuh anđelov glas.
"Reci mi kako?"
"Slijedi Sofijin trag."
Shvatila je prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote,
čime smo se zavaravali i težili,
lažnoj iluziji tuđeg sna,
ta vječno sanjana,
ta poetična slika raja,
ta vječno željena zemlja je tu,
nosim je u srcu,
pomisli Ona gledajući laste kako odlaze.
Mislili su jedno na drugo,
na oba mjesta lijepa tuga i tragovi straha na obrazima.
Suton otvori oči neba,
da ne zalutaju u tmini strahova, a
šapat duše univerzuma dotaknu njeno uzdrhtalo srce.
Noćas se nad njenim
čelom
prosula mliječna staza,
zvjezdani put ka nekoj novoj istini.
Orionovo sazvježđe prosu zlaćanu prašinu,
Jakobove ljestve,
trag treprave sreće među svilenim jastucima
i Oni
blagošću neba dotaknuti,
zvjezdanim šapatom duše ohrabreni
utonuše u novi san.
Ovo je jedna pjesmica iz vremena poezije ruža, vremena kada sam ponovo počela vjerovati u anđela čuvara i ljepotu postojanja. To je bilo ono čudesno vrijeme kada sam osjetila da svaki čovjek nosi Anđela čuvara i Arkadiju u sebi.

Dienstag, 27. November 2007

Advent je vrijeme ljubavi i mira


O anđelima i ljudima

Svjetlosni zagrljaj anđeoskog bića, ljubav ogrnuta nebeskom toplinom, utopljena u nektaru, u kapljicama sreće, u okusu drevnom,
tog božanskog pića.
Očima nevidljiv i vidljiv srcem mojim
Anđeo čuvar nad dušom vječno bdije,
a kad tužne misli u srcu se roje, ta vječna straža, u srcu srcem svojim nove snove snije. Ljubavlju svojom, ljubav moju od uljeza brani.

Anđeo čuvar, čuvar mojih tijela,očima nevidljiv, ali dušom vidljiv, sjenka duše moje, srcu straža vječna, ponekad ne znam je li doista Anđeo ili samo moje duše sjena.
Anđele moj dragi,

čuvaru moj blagi, sjeno sjene duše moje snene,

hvala ti što živim i što sjenom duše svoje snene radost života i pjenu sretne pjene, u pjenu radosne pjene, pjenušavom snagom svoje duše snene pretvaram u ljepotu vječne božje pjene. Vidim te srcem, čujem dušom tvoje poruke snene

"Neboj se dušo, mi ćemo zajedno ubijati tugu, pobijediti besane noći, ugasiti strah u radosnoj kupki božanske pomoći."
Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi očima nevidljiv, srcem mojim vidljiv, ti vječni stražaru na portama duše, ti vječna stražo na porti života, sjenko duše moje, hvala ti jer zauvjek čuvaš, u božjem snu, sanjane snove.


Moderna fizika, kojom vlada dualizam vala i čestice, je najbolje okarakterizirana odgovorom američkog nobelovca Richarda Feynmana.
"Što je svijetlost val ili čestica?"
"Ni jedno niti drugo, svijetlost je nešto treće, a to "treće" je novi teoretski koncept jedne potpuno nove fizike, fizike koja će nam pomoći da ostvarimo Einsteinov san. Možda je ipak sve samo neprekidno titranje energije?"
Richard Feynmann je umro, a Einsteinov san o otkrivanju univerzalne teorije koja bi spojila njegovu teoriju relativiteta s kvantnom teorijom se još uvijek nije ostvario.
Tražeći definiciju ljudske svijesti, znanost je postala beskrajna, intelektualna avantura, u koju se čovjek svojom težnjom za spoznajom upustio.
Znanost nam kaže da je čovjekova svijest energija koja proizlazi iz mikrouniverzuma, a njegovo tijelo simbolizira energetski sustav makrouniverzuma.


Svjesna spoznaja je metauniverzum, most između dva, našoj svjesnoj spoznaji nedohvatljiva, svijeta, most na kojem se susreću znanje i vjerovanje, na kojem dolazi do pretvaranja jedne energije u drugu, to je svijet uzajamnog djelovanja između relatviteta i kvanta, svijet sa zakonima gravitacije i zakonima bez nje. Prava definicija svjesne spoznaje se vjerovatno krije u Einstenovom snu, u još uvijek nepronađenoj teoriji koja će možda jednoga dana povezati ta dva svijeta. Možda je upravo ljudska misao ta energija.?
Stigavši na granice znanja, ne spoznavši još uvijek nasljeđenu dimenziju vremena, neotkrivši što je uistinu tajna svijetlosti, mi već dugo misaono lutamo metauniverzumom i, neosjećajući ga, mi ipak na neki čudesan način, vjerujemo u njega.

Metauniverzum, oaza našeg duševnog mira.


Tu oazu mi nesvjesno osjećamo i nosimo u sebi u vrijeme Adventa, predbožićnom vremenu ljubavi i mira. Tada se u nama sjedinjuje znanje i vjrovanje i pričinja nam se da se anđeli doista spuštaju na zemlju.





Moj anđeo čuvar dobija ljudske oblike i ja ga vidim kako se tracima mjesećeve svjetlosti spušta u moj san. A onda ga promatram u izlozima, smiješi mi se stojeći uz cestu, maše mi lebdeći na uličnim svjetiljkama. Sav u bijelom, zlaćane kose i prozirnih krila, svira mi na harfi simfoniju univerzuma i poziva me u svoj svijet. Tada se uistinu nalazim na mostu između znanja i vjerovanja da je Gabrijel uistinu najavio čudo.

Anđeo se tada u predvečerje spušta na moj prozor i priča mi o metauniverzumu i ja osjećam da metauniverzum nema sličnosti s fizikalnim svijetom, to je svijet izvan vremena i prostora, svijet svijetla od samoga svijetla, samo energija mojih snova.






Anđeli, vjesnici neba, čuvari zvijezda pod kojima smo rođeni i čuvari naših sudbina su nastali iz svijetlosti i obučeni su u svijetlo. Njihov otac je stvoritelj sam, a majka im je Sophia, neumorna stvoriteljica iskreće energije kojom je beživotnoj materiji udahnula život.
Usredotočujem misli i pokušavam čuti simfoniju univerzuma dok promatram bjelim svijetlom ogrnutu moju priprostu dušu. Tada tražim istinu i kucam na vrata svjesne spoznaje i očekujem škripanje neznanja koja najavljuje otvaranje tih u dubini moje svijesti skrivenih vrata.
"Zašto si me osudio na zaborav početka i podario gluhoćom na najljepše tonove univerzuma?" pitam anđela
"Da te prihvate oni koji su te rodili."
"Ali životinje čuju više od mene."
"One čuju samo krike i bježe od njih, a ti sada čuješ moj glas i znaš da sam to ja."
"Odakle dolazi tvoj glas. Ti nisi biće kao ja, ti si samo svijetlo i moja zamisao o tebi."
"Ja nisam svijetlo, mene stvara svijetlo i tvoje vjerovanje u mene."
"Imala sam pravo, Stvoritelj, tvoj otac je u meni."
"On je energija koja u sebi nosi svijetlo i tamu. On je val i čestica i onaj prazni tamni prostor između njih. On sam sebe stvara i tako stvara sve što vidiš, čuješ i osjećaš."
"Što je tamna tvar?"
"Dok prolazim kroz nju čini mi se da me dodiruju tvoje misli koje onda prelaze u tamnu energiju koja širi univerzum i isprepliće se sa energijom svijetlosti. Tamo gore se zrcali sve ovo što ovdje vama izgleda kao stvarnost. Kada se spustim k vama tada vidim u vama zrcaljenje univerzuma."
"Otkriveni su zrcalni neuroni u našim mozgovima."
"Znam, ali i oni su samo energija svijetla i tame. Vi ste samo izgubili svojstvo svjesne spoznaje te energije."
"Znači li to da Bog i Einstein tumače istu energiju na dva potpuno suprotna načina."
"Već sam ti rekao da ste vi zrcaljenje univerzuma. Sunce je znanje koje rasvijetljava puteve spoznaje, a tamna tvar je vjera koja izmišlja postojanje stvoritelja čak i u suncu."
"Od čega sam ja satkana?."
"Od mirijada titrajućih struna."anđeo potvrđuje moju sumnju.
"I ti me prepoznaješ?"
"Tvoje misli oblikuju tvoje tijelo u drugačije tonove."
"Znači ti me nevidiš, ti me ustvari čuješ."
"Ti si dio orkestra koji sklada simfoniju univerzuma."
"Hoćemo li ikada uspjeti ostvariti Einsteinov san? "
"Univerzum je čudesniji od onoga što si vi možete zamisliti. Teorije, kvantna i relativiteta su osnova u kojoj se isprepliću sve tajne života. Einsteinov san je želja da ih spoji u jednu i tako dokaže da se Stvoritelj ne kocka. Dok ne shvatite da vrijeme nije kupljivo i dok kupujete prostore, nećete biti u mogućnosti da spoznate i osjetite snagu energije od koje ste nastali. Sve dosada spoznato i dokazano će ostati jedno veliko Ništa. Exodus, koji je počeo puno prije nego što vi mislite, počeo je kada ste Adama i Evu istjerali iz raja i traje još uvijek, jer ste zabranili brati plodove sa drva spoznaje i jer ste se osudili na vječno neznanje. Prije Einsteina su mnogi pokušali prodrijeti do istine, težili su izvoru iz kojeg ističe život, lutali spoznajama, ali bili su ismijavani, zatvarani, spaljivani.


Vi ste ponovo na tragu istine, ali ja slušam pohlepu u vašim mislima, dok slavite Božić ja čujem zavist u vašim srcima, sumnju u vašim srcima dok vjerujete u rođenje Krista. Ljubav, energija koja je uvijet vaših rađanja, ljubav jedini dašak Božićnih blagdana se najmanje čuje u tonovima vaših struna, a ljubav je mudrost, misao koja u sebi spaja vjeru i znanje i jedino će oni koji to uspiju odsanjati i ostvariti Božji i Einsteinov san."
"Pomozi mi da to ostvarim u sebi kao što si mi pomogao pri porodu. Vrati mi sluh kojim ću moći slušati tonove univerzuma i kojim ću slušati vrijeme koje stvaram i osjećati prostor u njegovom nastajanju." zamolih anđela.
"Teško ću ti moći pomoći ako to sama ne počneš osjećati. Vi, condicio humana ste prestali o tome razmišljati kada su se teorija relativiteta i kvanta pretvorile u oružje da vas potpuno unište, a ne da nas i vas spoje. Počeli ste se bojati istine u kojoj se krije vaša najsnažnija energija. Umjesto da ju pretvorite u ljubav vi ste ju usmjerili u strah."
"Danas je drugačije" pokušah obraniti čovjeka "danas se znanje spaja s vjerom i možda je to put da uistinu stvorimo ljubav koja će nas braniti od nas samih."
"Da to bi mogao biti pravi put, ali vi morate shvatiti da se u vama nalazi previše praznog prostora, one tamne energije koju ne osjećate. Kada bi cijelo čovječanstvo skupili u grupu i pokušali izračunati količinu materije vaših tijela spoznali bi da se ona sastoji od
99. 999999999999999999 posto praznog prostora te još uvijek nespoznate energije. Da nekim čudom uspijete istisnuti tu energiju iz sebe cijelo čovječanstvo bi stalo u jednu kocku šećera."
"Što osjećaš ti koji nemaš tijela?"
"Ja sam tvoja misao, istisnuta tamna energija koju si ti pretvorila u ljubav."
"Ali ti si bio i prije mene, ti si me usmjerio."
"Ja sam prije bio misao o tebi, svijetlo koje je lebdjelo svemirom."
"Znači li to da sam se ja s neba spustila na zemlju." prisjetih se legendi iz djetinjstva.
"Prije si bila ludi atom koji je mogao postati biljka, životinja ili čovjek. Odluka da taj atom postaneš ti je čista slučajnost, atom je u trenutku pucanja stanične opne zalutao u utrobu tvoje majke."
"Rekao si da ti mene čuješ? Čuješ treperenje mojih struna. Čuješ li i moju tamnu energiju?"
"Čujem njenu tišinu i pokušavam te navesti da ju počneš pretvarati sve više i više u tonove sna koji će puniti tvoj prazni prostor i pretvarati ga u zvjezdano tijelo koje će te braniti od utvara svakidašnjice."
"Ali onda ću se ja pri tome smanjivati i na koncu postati uistinu nevidljiva."
"Nećeš, ako svoj prazni prostor pretvoriš u titranje energije, ako uspiješ proizvesti sve više misli i slika, ako doista dozvoliš srcu da gleda i sluša. Tada ćeš posati svijetlo i tada ćeš spoznati što je svijetlost."
Advent je vrijeme ljubavi i snova. Moj anđeo čuvar, sav u bijelom zlatne kose i zlatnih krila, se spustio u ovo čudesno vrijeme da mi otkrije tajnu Einsteinovog sna.
Sjetih se riječi sa početka priče.


Bog reče: "Neka bude svijetlo."

i bi Svijetlo.